Posljednji inč i kubni centimetar sreće

Napisao Mateusz
12/12/2007
Sott.net
Ovo nije esej o razlici između Engleskog sistema mjera i Metričkog sistema, žao mi je ako će vas to razočarati. Ove fraze iz naslova su u stvari posuđene iz filmske i književne umjetnosti.
"Posljednji inč" uzet je iz filma V kao Vendeta (2005) dok "kubni centimeter sreće" dolazi iz djela Carlos-a Castanede o njegovim iskustvima kao šegrt meksičkog čarobnjaka ili šamana pod imeneom Don Juan Matus. Što je zajedničko ovim dvjema frazama:
Naprije, dozvolite mi da citiram važan dio iz filma V kao Vendeta. To je (po meni) jedna od najvažnijih scena u kojoj odlazimo u prošlost dok nam Valerie pripovjeda svoju autobiografiju, ona piše slijedeće:
"Naš integritet prodaje se za tako malo, ali je u stvari sve što zaista imamo. To je posljednji inč nas, ali u tom inču mi smo slobodni... Ja ću ovdje umrijeti. Svaki inč mene će nestati. Osim jednog. Samo jednog inča. Taj inč je mali i nježan i jedina je stvar na svijetu koju je vrijedno posjedovati. Nikad ga ne smijemo izgubiti, prodati ili dati. Nikada im ne smijemo dozvoliti da nam ga oduzmu. "
Što je u stvari integritet i zašto je toliko važan? Oxford Riječnik nam daje slijedeće definicije:

1. Stanje u kojem nam ništa nije oduzeto i nista ne želimo. Nepodjeljeno stanje, materijalna cijelovitost, kompletnost.
   
2. Integralna cijelina
   

Etimološki korijeni su latinske riječi – integritas što znači " cjelovitost, kompletnost, čistoća i smjernost", te integer što znači "cio".
Jedan opis osobe koja ima integritet je osoba kod koje je svaka misao i akcija zasnovana na kao-kamen čvrstom temelju, na nečem nepokolebljivom i neuništivom što sve drži na okupu. Ovo "nešto" neki nazivaju Ja ili Sopstvo, ili osjećaj kontinuiteta u nečijem životu koji svemu daje smisao. Većina nas bi ustvrdila da imaju ovo "nešto", ovaj nepokolebljiv osjećaj Sopstva –priznati da ne posjedujemo to "nešto" jednako je priznanju da smo ludi.
Medjutim ovdje stvari postaju kontraverzne. Moderni mistik G.I. Gurdjijeff imao je reći slijedeće na ovu temu:
Velika je greška misliti da je čovjek uvjek jedan i isti. Čovjek nikad ne ostaje isti za dugo. On se konstantno mijenja.Tijekom cijelog života.
Zamislite zemlju u kojoj svatko može biti kralj 5 minuta i za tih pet minuta činiti što ga je volja sa cijelim kraljevstvom. To je vaš život.
Gurdjijef nam suštinski govori da ljudi nemaju integritet, niti solidne temelje na kojima bi njihov život čvrsto stajao. Što više on tvrdi da se naš život može usporediti sa državom u stalnom stanju kaosa i anarhije. Nemoguće –reći ćete, ubjeđeni da ste uvijek bili "svoj gospodar", potpuno svijesni i odgovorni za svaku misao i djelo, svakog sekunda, baš kao što ste to i sada. Međutim, da li je to baš tako?
Pogledajmo stvari iz drukčije perspektive. A. R. Orage napisao je o 1925 esej pod nazivom " Jesmo li budni? ":
Tradicionalna doktrina, najčešće vezana uz religiju a koja se tu i tamo provlači i kroz literaturu smatra da naše budno stanje u stvari uopće nije budno stanje. Naravno sasvim sigurno nije ni noćni san, niti je u pitanju vrsta mjesečarenja. Prema ovoj doktrini, radi o specijalnoj vrsti sna koja se može usporediti sa hipnotičkim transom.
Ali kako možemo shvatiti da spavamo kada nam se čini da smo zaista budni? Usporedbom dva glavna stanja svijesti koja su nam poznata i promatranjem njihovih začuđujuće jednakih karakteristika. Što je npr. glavna karakteristika sna - običnog sna koji sanjamo tokom noćnog spavanja? San se jednostavno dešava, niti ga mi iniciramo niti smo u stanju kreirati njegove događaje i protagoniste. Isto je i sa našim budnim životom. Ne možemo predeterminirati iskustva niti kreirati protagoniste i događaje sa kojima se susrećemo u našem svakodnevnom životu.
Slijedeća sličnost između sna i budnog stanja je promjenjivost našeg ponašanja. Nekad smo prestravljeni, nekad presretni kada se prisjećamo kako smo se ponašali tijekom sna. Uistinu, kako god da smo se ponašali , ponižavajuce ili laskajuće za naš ponos, drukčije nismo mogli. Naše nezadovoljstvo ili zadovoljstvo bazirano isklučivo na nesvjesnim djelovima naše ličnosti. I ovo se uopće ne razlikuje od naseg sna na javi. U snu na javi također postajemo jadna ili sretna osoba, ne po unaprijed određenom dizajnu nego i zato jer se to jednostavno dešava. Naš jad ili naše zadovoljstvo jednako su zasnovani na uticaju određene epizode na naš ponos- Ali da li možemo reći unaprijed da, što god da se desi – ponašat ćemo se tako i tako i nikako drukčije? Zar nismo uvjek u stanju odstupiti od ovakvih odluka ponešeni ljutnjom, pohlepom, entuzijazmom? Jednako kao i u snu tjekom spavanja tako se i naš budni život ponaša nepredvidljivo i iznenenađuje nas a mi se stalno ponašamo onako kako nikada nismo ni zamislili da ćemo se ponašati.
Istina je da imamo manje vise dobro sjećanje na naš budni život dok je nas život u snovima samo serija isprekidanih sjećanja. To je i jedina razlika između ova dva stanja, osim te razlike naša sposobnost za pamćenje funkcionira isto u oba stanja. Svi znamo kako se je teško momentalno sjetiti sna koji smo sanjali prethodne noći; san je bio jako realističan i svi njegovi detalji bili su nam kristalno jasni kad smo se probudili medjutim u djeliću sekunde cijeli san je nestao ne ostavljajući iza sebe ni najmanji fragment. Nasuprot tome, sjećanje jučerašnjeg životnog sna nije toliko varljivo ili kapriciozno, naručito kad su u pitanju glavne komponente. Međutim sto je sa živopisnim detaljima od jučer? Sasvim sigurno vidjeli smo tisuću i jedan objekt, nekima smo se i bavili na bilo koji način. Slušali smo različite konverzacije, govorili smo, promatrali ljude i stvari na ulicama, čitali knjige ili novine, jeli i pili dakle sudjelovali u ili bili svjesni bezbroj događaja odnosno objekata. I to je bilo tek jučer, životni san na javi, međutim koliko je sitnih detalja stvarno u vašoj memoriji danas. Koliko od njih se možemo prisjetiti bez pola muke? Isto kao i naši snovi u toku noći, tako i snovi našeg dnevnog života nepovratno izblijede i nestanu u našoj podsvijsti.
Ukratko, Orage tvrdi da smo mi u stvari u stanju sna na javi, ako ne cijeli naš život a ono njegov najveći dio. Nismo ništa više u stanju kontrolirati nas budni život nego nego što smo to u stanju kada je život u snovima u pitanju. Stvari nam se jednostavno "događaju" i mi samo reagiramo - "ovisno o onom što nam takav momenat sugerira sasvim lako bivamo ponešeni ljutnjom, pohlepom ili entuzijazmom. " I onda kada gledamo unazad često smo iznenađeni svojom reakcijom. ili nam je neprijatno i posramljeni smo, a nekad smo opet ponosni na naše misli i djela. To je kao da neki posebni dijelovi naše ličnosti "preuzmu kontrolu", ovisno o spletu okolnosti i situacija na koje nailazimo u životu. Štovise, izgleda kao da nismo "svoji" uopće, i da je jeidna stvar slična integritetu koju posjedujemo duboko usađena iluzija o kontinuitetu naših života.
Ja bih zaista volio kad bih mogao sada reći kako su ovakve ideje zastarjele i neistinite, da su ovi ljudi koje sam citirao bili u krivu – međutim to nije slučaj. U stvari, što se više ljudska psiha podvrgava naučnom istraživanju tim više ovakve teorije postaju radna hipoteza među modernim psiholozima. Iako su ovakve hipoteze uobličene u stručnu terminologiju one u suštini kazuju istu stvar – da mi, ljudi nismo "svoji".
Ne tako davno objavljena knjiga (2002) pod nazivom Pod maskom razuma: Podijeljena svijest i obećanje svjesnosti (Myth of Sanity: Divided Consciousness and the promise of Awareness) od harvardske psihologice Marthe Stout bavi se ovim problemom isključivo sa stajališta rezultata najnovijih kliničkih istraživanja. Dok filozofi i umjetnici koji su svjesni ovog problema pokušavaju prikazati njegove efekte, psiholozi kao Stout-ova služe se naučnim pristupom i pokušavaju razotkriti korjenske uzročnike ovog fenomena. Stoutova piše:
Ono što smatramo za neprekinutu nit svijesti je u stvari vrlo često niz nepovezanih fragmenata. Naša svjesnost je podjeljena, i mnogo češće nego sto smo to u stanju priznati, naše ličnosti su fragmentirane u slabo uigrani tim koji se nastoji izboriti sa prošlosti što je daleko od jedinstvene razumne cijeline koju podrazumjevamo u sebi i drugim ljudima.
Disocijacija "što je univerzalna ljudska reakcija na ekstremni bol ili strah i koja nam omogućuje da se odvojimo od emotivnih sadržaja – da odvojimo onaj dio "sebe" koji osijeća od svjesnog dijela "sebe" se čini glavnim uzročnikom sna na javi u našim životima. To je u stvari mehanizam za preživljavanje koji stavlja naša tijela pod kontrolu auto-pilota i odlučuje da li da se suočimo sa prijetećim situacijama ili od njih pobjegnemo, na primitivan način tj. bez ijedne svjesne misli koja bi nas navodno dovela u još veću opasnost. Sve bi to bilo lijepo, piše dr. Stout, međutim:
Sposobnost za disocijaciju isto je što i neograničen pristup narkoticima. Kada dostignemo odraslu dob, tako smo laki na okidaču sa ovom mentalnom analgezijom da nam više nije potrebna trauma, nevjerovatan strah ili bol; okolnosti koje provociranju manje anksioznosti, okolnosti koje su komplicirane, konfuzne, ili jednostavno nesigurne dovoljne su nam da se otisnemo u ovaj potentni eskapizam iz našeg sadašnjeg momenta. Čak i oni najtrezveniji među nama su dugoročni ovisnici, naša svjesnost se pali i gasi kao na prekidaču. Čas smo u njoj čas nismo a da to i ne primjećujemo, dok se ovo naše ponašanje nepotrebnog otpupljivanja nastavlja. Mi ovako funkcioniramo tako dugo da u normalnim okolnostima ne preispitivamo ovaj proces više nego sto preispitivamo svoje disanje.
Rezultat svega ovoga je da pamćenje kod odrasle ljudske jedinke posjeduje neku vrstu starinskog kinetoskopa, kroz jednu rupicu vidimo podjeljene sličice koje su zajedno na rolni koja simulira, pokretnu cijelinu. Iako toga većinom nismo svijesni, naši životi su tako skrojeni da su prepuni bezbrojnih šavova isprazne nesvjesnosti.
Stoutova tvrdi da su moderni ljudi, kao vrsta toliko naučeni na zloupotrebu mehanizma disocijacije da ovaj mehanizam koriste za situacije koje su daleko od životno opasnih. Prosječan građanin u nekoj "razvijenoj naciji" uronjen u etos rada da bi preživio, rijetko će se naći u situacijama opasnim po život; medjutim ovaj moderni način života je puno nezgodniji utoliko što je u stanju bombardirati ljude sa nevjerovatnom količinom stresa, a taj isti stres zatim inicira epizode disocijacije. Novine iz Decembra 2006 kažu slijedeće:
Pod stresom ste? Niste jedini, dokazuje anketa
Dec 21, 2006
CBC News
Stres, taj neurotični osjećaj da imamo previše toga za uraditi, isuviše računa koje treba platiti, nedovoljno vremena i novca, je izgleda uobičajena emocija koja ne zna za granice.
Oko tri četvrtine ljudi u Kanadi, SAD, Australiji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Južnoj Koreji te Velikoj Britaniji kažu da doživljavaju stres svakodnevno, to su rezultati ankete koju je sproveo AP-ipsos.
Više od tri četvrtine ljudi u Kanadi, 76% kaže da osjećaju stres u svakodnevnom životu često ili ponekad. Kanađani najčeće spomnju posao kao uzrok stresa – 32%, zatim financije (28%) kao najvažniji uzrok stresa.
Španjolci (61%) nisu toliko napeti kao što je to slučaj sa ljudima u drugim zemljama koje su ispitivane. A svi bi mogli nešto naučiti od Meksikanaca koji u više od pola ispitanih kažu da rijetko ili nikad osjećaju stres u svojim svakodnevnim životime. Međutim ovo se ne može reći za većinu ljudi u preostalih 10 ispitanih zemalja, naručito žena.
Pominjanje riječi "stres" Heidi Zabit iz Durhama, Conneticut pogadja pravo u živac.
"Moj život je trenutno toliko stresan da mi se čini da ću eksplodirati", kaže Zabit-ova, pravnik i samohrana majka tri dječaka. "Financijski stres me zaista ubija. Nakon cijelog dana rada, treba pripremiti večeru i odraditi domaći rad, u 9 sati uvečer ja sam mrtva. A ovo se uvećava u tijeku praznika. Praznici emotivno iscrpljuju. "
Njemci osjećaju stres mnogo jače nego stanovnici ostalih ispitivanih zemalja. Amerikanci kao glavnu brigu spominju financijske brige. Oko polovina ispitivanih Britanaca tvrdi da se često ili ponekad osjećaju kao da nemaju nikakvu kontrolu nad svojim životima.To je najvši nivo za sve ispitivanje zemlje.
U većini ovih zemalja muškarci će češće nego žene reći da niikad nisu osjećali kako nemaju kontrolu nad svojim životima.
"Ideja da mi-Francuzi živimo dobar život nije ništa drugo nego totalna utopija", kaže Pascal Mongay, savjetnica u jednoj Pariškoj frimi. "I mi smo pod stresom jednako kao bilo koja druga nacija", kaže ona.
Evo kako su se ispitivane zemlje kotirale

1. Južna Koreja (81% popuacije redovno osjeća stres)
   
2. Australija (77%)
   
3. Kanada (76%)
   
4. Francuska (76%)
   
5. Velika Britanija (76%)
   
6. USA (75%)
   
7. Njemačka (75%)
   
8. Italija (73%)
   
9. Španjolska (61%)
   

Ponešto je ironično da nacije koje nazivamo "najciviliziranijama" na planeti imaju najveći broj stanovnika koji su stalno pod stresom. Resultati su očevidni: način života koji promiče automatizam a ne samosvijest, rutinski, zaboravni i prazni životi a nikako životi koji se zaista žive. Većina od nas živi živote koji su fragmentirani, disocirani i u njima nema mnogo toga što podsijeća na integritet, tek samo iluzija integriteta.
Što je uzrok ovako užasnog stanja? Ne trebamo tražiti odgovor nigdje drugdje nego u mučnoj povjesti čovječanstva, Dr. Stout objačnjava:
Težina života i opstanak najačih obdarili su nas hormonalno agresivnim temperamentom, mentalnim sklopom "mi naspram njih", te logikom zakona džungle koja se svodi na premisu "drukčiji je, ubijmo ga". Ovakav mentalni sklop je osnova nasilju bez granica, mržnji, osvetoljubivosti, predrasudama, bigotizmu i inim arhaičnim predispozicijama koje nas čine jadnim na ovoj planeti i koje su uobličile našu povjest u povijest stalno i uvjek traumatizirane grupe.
[…]
Mi smo zaista samouništavajuća vrsta. Iako nismo svi bili izloženi zlostavljanju u djetinjstvu, svi smo osjetili iskustava koja su bila užasavajuća i koja su bila izvan naše nježne sposobnosti da razumijemo i da izdržimo. Iz ovog napaćenog svijeta koji je često zastrašujući velika većina od nas je upila repetitivnu, toksičnu dozu sekundarne traume kako od ljudi do kojih nam je stalo tako i od nepersonalnih medija. I tako, kao rezultat ovakve povjesti i urođene dispozicije umjerena disacotijativna svjesnost je postala normalni status većine odraslih ljudskih bića.
Ova posljednja rečenica trebala bi nas natjerati na razmisljanje. Suština je da smo svi "umjerno" ludi.
I ako se vratimo na citat iz Valerijine biografije s početka ovog teksta jasno nam je da je integritet "sve što zaista imamo...jedina stvar na svijetu zaista vrijedna posjedovanja. " Izgleda da smo mi u stvari integritet uglavnom izgubili u našem trenutnom materijalističkom društvu. Nije slučajnost da Valerija upozorava da se naš posljednji "inč" prodaje za tako malo, jer upravo društvo u kojem živimo crpi iz nas sve od tog inča sto moze iscrpsti, putem stresa različite vrste . Bilo da se radi o stresu do ugodimo nekim dubioznim i umjetnim standardima ili čak stresu da financijski preživimo u dehumaniziranoj radnoj okolini. Ovaj stres vodi ka ka disocijaciji te disintegraciji naše svjesnosti, našeg JA. Naš integritet je sve što zaista posjedujemo i Valerie nas upozorava da ga nikad ne smijemo " izgubiti, prodati ili dati...da im nikada ne smijemo dozvoliti da nam ga oduzmu. " I zaista, integritet je ono što nas čini ljudima a upravo je ljudsko ono što polako nestaje iz naših života.
U Gnostičkom Evanđelju po Tomi, Isus je navodno rekao: "Onome koji zna sve a nedostaje mu sebstva, sve nedostaje[…] Ako je netko cjelovit, biće ispunjen svjetlošću ali ako je podjeljen ispunit će ga tama. " Drugim riječima gubimo zaista sve ukoliko izgubimo naš integritet. Naša jedina nada lezi u borbi da ga povratimo i da ga zadržimo. Ukoliko nam to ne uspije, Dr. Stout piše:
[…] ono što nam preostaje je život nalik iscrpljujućoj fabuli naučno fantastičnog filma, zarobljeni u hermetičkoj vremenskoj petlji, osuđeni da stalno i iznova ponavljamo iste destruktivne greške, nikada svjesni da smo ih uradili bezbroj puta prije.
Iscrpna studija naše povjesti pokazuje da unatoč površnim razlikama između perioda koje donosi tehnološki napredak, ljudska vrsta je čini se zaglavljena u nekakvoj vremenskoj petlji. Civilizacije i carstva se uzdižu i padaju, mi nastavljamao voditi uvjek iste ratove (koji s vremenom postaju smrtonosniji) i dozvoljavamo da nekakve izmisljene razlike i dalje prave jaz među nama. Sve u svemu čini se da uporno ponavljamo uvijek iste kobne greške kao vrsta i kao individue koje se bez razmisljanaj povinuju uvijek istoj paradigmi.
Da bismo vodili zaista plodne živote (ka kojima najveći broj nas i teži) nešto se mora promjeniti po tom pitanju. Prije svega, neophodna je svjesnost o disociranju kojem podliježemo u našim svakodnevnim životima - moramo biti svjesni ove paradigme i načina na koji fuinkcionira ne samo u nama već i kod drugih koji nas okružuju. Orage završava svoj esej slijedećim riječima:
Neki smatraju da postoji nešto morbidno u ovakovim špekulacijama, i da ovaj napor da vidimo svoj život kao specijalni oblik sna u stvari umanjuje vrijednost života za nas kao i našu vrijednost za život. Ali ovakav stav je sam po sebi morbidno plašljiv. Jer istina je, da baš kao i u noćnim snovima prvi simptom buđenja je sumnja da sanjamo, prvi simpotm buđenja u budnom stanju - je sumnja da je naše trenutno budno stanje u stvari samo san. Biti svjestan da spavamo je biti vrlo blizu buđenju, I biti svjestan da smo samo djelomično budni je prvi preduvjet da sebe do kraja probudimo.
Dr Stout također govori o riješenju ovog problema:
Mi smo mlada vrsta, evolutivno govoreći, fenomen svjesnosti kojim se često busamo u prsta kao vrsta, u stvari je za nas potpuno nov. Mi smo apsolutni početnici u ovom konceptu.
[…]
Glavno ljudsko pitanje nije "možemo li se prilagoditi traumi i preživjeti? Glavno pitanje je : " Možemo li prevazići naše sjećanje na traumu i naučiti da zaista živimo? ". Ovakav razvoj doveo bi ljude i njihovo fuinkcioniranje uopće do nove i više ravni. I ako uopće nastavimo kao vrsta , ova promjena bi mogla vrlo brzo nastupiti, možda čak u okviriu ovog novog milenijuma.
Sotout-ova jasno vidi dubinu ponora nad kojim visi čovječanstvo, koje će ili upasti u stalnu vremensku petlju disocijativne obskurnosti i vjerovatno se tako uništiti ili će se nekako preokrenuti, suočiti se sa problemom i pozabaviti prakticiranjem svjesnosti. Ovo je u stvari put ka istinskom življenju dok onaj prvi vodi ka spirituanoj smrti i nepostojanju esencije.
I ovo nas konačno dovodi do Don Juan-ovog "kubičnog centimetra sreće". Za meksičke mudrace postizanje samosvijesnosti zahtjevalo je odrešenu riješenost – riješenost da kontroliramo svoje negativne emocije. I tako Don Juan kaže:
Samo-važnost je čovjekov najveći neprijatelj. Ono što čovjeka čini slabim je osjećaj uvrijeđenosti djelima i nedjelima ljudi oko njega. Samo-važnost zahtjeva od nas da provedemo veliki dio vremena uvrijeđeni od strane nekoga ili od strane nečega.
Ova slabost nastupa jer dozvoljavamo da nas takve stvari pogađaju na osobnom nivou - uvjek se osjećamo kao da zaslužujemo puno više od onog što dobijamo. Ovakvo razmišljanje čini nas pretjerano emotivnim, čini nas da se osjećamo kao žrtve, da smo ljuti i da smo pohlepni. Kao što smo rekli traumatične, emotivne i stresne situacije su vrlo često okidač za disocijativna stanja. Ukoliko postanemo svjesni automatskih egotističnih reakcija i sve pogledamo kroz manje subjektvinu prizmu, možemo umanjiti efekt koji disocijacija ima na naš život. Ukoliko nam to pođe za rukom, možemo postati ono što Don Juan naziva ratnikom.
"osnovna razlika između običnog čovjeka i ratnika je u tome što ratnik sve prihvaća kao kao izazov, dok običan čovjek sve prihvaća ili kao blagoslov ili kao kletvu. "
Ovo je, naravno, slično onom što Orage misli kada piše o snu na javi i faktorima koji nas ubacuju u stanje transa:
U životu snova na javi uzimamo tužnu ili dobru ulogu, ne po predodređenom dizajnu nego onako kako se dešava; naše žaljenje ili zadovoljstvo samo je rezultat efekta koji data epizoda ima na naš samo-ponos. Ali možemo li sa sigurnošću unaprijed tvrditi da ćemo se ponašati ovako ili onako a ne drukčije? Zar nas nece u datom trenutku ponjeti situacija u kojoj će nas ljutnja, pohlepa ili entuzijazam odvući od onog što smo prethodno odlučili?
Ključ je u samo-svjesnosti, moramo uhvatiti sami sebe prije nego sto se disociramo u 'nedođiju' kroz negativne emocije i stres. Ovo "hvatanje" samih sebe zove se samo-obzervacija i zahtjeva puno truda i budnosti. Don Juan ovo objašnjava kada govori o "kubičnom centimetru sreće":
Postoji nešto čemu se moraš od sada naučiti. Ja to zovem kubičnim centimetrom slučaja. Svatko od nas, bio ratnik ili ne, posjeduje kubični centimetar slučaja koji iskače pred njegove oči s vremena na vrijeme. Razlika između običnog čovjeka i ratnika je u tome da je ratnik toga svjestan i jedan od njegovih zadataka je da bude budan, da namjerno čeka i kada se njegov kubični centimetar slučaja ponovno ukaže da bude dovoljno brz i dovoljno spretan da ga ugrabi. Slučaj, dobra sreća, osobna moć, nazovi to kako hoćeš, to ti je vrlo delikatna situacija. Obično smo isuviše zaposleni ili samo isuviše glupi i lijeni da shvatimo da je to naš kubični centimetar sreće. S druge strane, ratnik je uvjek budan, uvjek zategnut poput opruge , uvjek ima snagu i sposobnost da ga zgrabi.
Pojednostavljeno, ovaj "kubni centimetar sreće" odnosi se na uvjek bježeći momenat samo-Istine u kojem za trenutak možemo sagledati naše stanje sna na javi, i ako smo voljni i spremni u stanju smo "ubrati" taj momenat u raznim životnim situacijama. Međutim, kao sto Don Juan objašnjava, mnogi od nas protrate takve prilike ne poklanjajući pažnju i jednostavno ostavljaju stvari da se "same odvijaju". Ratnik, ili onaj koji zaista poklanja pažnju može prepoznati ovaj "kubni centimetar sreće" i učiniti ga svojim – učiniti taj životni momenat usitinu svojim. I to je, čini mi se poanta svega: uistinu živjeti a ne bezglavo prolaziti kroz život kao sto to obično činimo; bez disociranja i hodanja u snu prolazeći kroz naše dane mehanički. Jednostavno prigrliti svaki momenat kao izazov. Slabašni eho ovog saznanja o svjesnosti i budnosti može se naći u uobičajenom terminu,
"živjeti u momentu", ali vrlo malo ljudi zaista razumije ovaj koncept i koliko je on bitan za evoluciju naše vrste.
Gurdjijeff,Orage, Don Juan, Dr.Stout, pa čak i Isus- iako svaki od njih dolazi iz dijametralno suprotnih sredina i svaki od njih nam nudi prilično različitu perspektivu u vezi sa ovom problematikom , unatoč tome, svi oni nam kazuju suštinski istu stvar: Mi ljudi, nismo "svoji" zato jer sebe ne poznajemo. A kako i možemo kada spavamo na javi? Integritet dolazi jedino sa samospoznajom, a samospoznaja može proisteći jedino iz samosvjesnosti koja zatim postaje budna i radi za nas. Naše društvo bi da se mi potpuno odreknemo razmišljanja i izgubimo u iluzijama povinovanja apsurdnim materijalističkim standardima, koji kada ih malo bolje analiziramo ne znače baš ništa u nekoj većoj perspektivi našeg zivota. Ono što nam nitko ne kaže jest da slijedeći takve principe , "prodajemo" onom tko je najmanipulativniji i tko najviše nudi - naš integritet , našu cjelovitost i tako malo po malo, inč po inč "prodajemo" sebe ovim društvenim standardima i onima koji ih kroje, i postaje nam sve teže i teže da živimo u skladu sa tim istim standardima, u sustini to nije ništa drugo nego ropstvo.
Filozof i teolog Boris Mouravijeff kaže:
Zatvorenik, možda dobrovoljno, ali ipak zatvorenik – ne čini u životu ono što želi, nego čini ono što mrzi, slijepo se povinujući dijaboličnoj mehaničnosti, koja sa svoja tri aspekta: strahom, gladi i seksualnošču, vlada njegovim životom. Ova potpuno imaginarna egzistencija ne posjeduje u sebi ništa stvarno, osim mogućnosti za evoluciju – koja ostaje skrivena i čini glavni cilj ezoteričnih studija i rada na sebi.
Nije teško uočiti da se ispod vela uhu milih krilatica poput "slobode" i "ljubavi" koje nam se danas serviraju kao slogani od strane naših vlada i korporacija, kriju tri aspekta (o kojima Muravijef gore govori: strah, glad, seksualnost) koji služe da nas čine dobrovoljnim zatočenicima i potpuno nesvjesnim našeg instinskog potencijala kao ljudska bića. Naš integritet je sve što imamo; borimo se za njega svim što nam je na raspolaganju, jer zaista imamo sve da izgubimo.
Za kraj, dozvolite mi da još jednom citiram Don Juan-a, ovaj put citat je nešto optimističniji a i stavlja sve u pravu perspektivu:
Za mene, svijet je veličanstven, divan, misteriozan, nerazumljiv; ja vas želim uvjeriti da morate preuzeti odgovornost za vaš boravak u njemu, u ovom veličanstvenom svijetu i ovom veličanstvenom vremenu. Želim vas ubjediti da morate učiniti sve da se svako vaše djelo računa, jer ovdje ćete biti vrlo kratko vrijeme, u stvari isuviše kratko da biste vidjeli sva čuda ovog svijeta.
Mislite o tome.